Ima li života dok svira oktobarski blues?

U sklopu akcije Coca-Cola Bloggers Network Adria blogerka Ingrid Divković je napisala tekst Ima li života dok svira oktobarski blues? Mogla bih vam pisati o oktobarskom bluesu. Jer nije da ga ne poznajem. Mogla bih vam pisati o sivilu, neopipljivoj melankoliji, bezvoljnosti, tuzi i razdražljivosti koja se uvuče u čovjeka onih mjeseci kada sunce nije visoko na nebu. Nije da ne poznajem te osjećaje. Mogla bih vam pisati o svemu tome. Ali neću. Zašto neću?

U sklopu akcije Coca-Cola Bloggers Network Adria blogerka Ingrid Divković je napisala tekst:

Ima li života dok svira oktobarski blues?

Mogla bih vam pisati o oktobarskom bluesu. Jer nije da ga ne poznajem. Mogla bih vam pisati o sivilu, neopipljivoj melankoliji, bezvoljnosti, tuzi i razdražljivosti koja se uvuče u čovjeka onih mjeseci kada sunce nije visoko na nebu. Nije da ne poznajem te osjećaje. Mogla bih vam pisati o svemu tome. Ali neću. Zašto neću? Zato što mi posljednji mjeseci moga života to ne dozvoljavaju, i bilo bi toliko ne fer da pišem o njima.

Radije ću vam pisati o nečemu što me veseli i ispunjava, a što čini moj život. To su putovanja diljem Hrvatske koja uključuju književne večeri i promocije moje druge knjige. Tako sam u svega nekoliko mjeseci posjetila skoro pa cijelu Hrvatsku, a posljednjih sam tjedana posjetila Istru, potom Zagreb (u kojem sam često) ali i prekrasnu Dalmaciju, Split te mjesta Omiš i Kaštel Sućurac u kojima još nikada nisam bila. Sva ta mjesta i ljudi koje sam posjetila ispričali su mi svoju priču, u isto vrijeme puštajući glazbu koju sam mogla čuti, ali koju sam tek trebala osjetiti. Svira li to oktobarski blues, prolazilo mi je kroz misli, negdje u vremenu između pakiranja kofera. Svira, svira, samo trebaš slušati.

I tako su nastala moja četiri osnovna koraka za ples oktobarskog bluesa. Jer ne može se plesati bez dobre glazbe. A još manje bez zdravoga tijela koje prati tu glazbu.

1. Osluškuj svoje tijelo

Samo zdravo tijelo može putovati. U to sam se uvjerila bezbroj puta. I svi su mi puti bili dovoljni da si obećam da ću danas ali i ubuduće više paziti na svoje tijelo ali i na signale koje mi šalje. Stoga gdje god se nalazila i na koji god put išla pazim da se unaprijed pobrinem za svoju prehranu. Jer kod mene doslovno vlada ona „Kad si gladan nisi svoj!“. Recimo vitamin D kojeg inače primamo putem sunčeve energije a koji nam u ovom periodu nedostaje nadomješćujem namirnicama koje su njime bogate. Riba, jaja, sir i mliječni proizvodi. No osim toga, kako bi isbalansirala svoju prehranu i bila u skladu s prirodom u jesen uvijek posežem za vitaminom C i tzv. narančastim namirnicama. Bundeva, mrkva, naranče te batat krumpir, a u mojoj se prehrani uvijek nađe i za naše područje egzotični avokado kojeg u kombinaciji s maslinovim uljem jednostavno obožavam. Eto, koferi su spremni, glazba je spremna, a torba uvijek čuva i orašaste plodove te barem dvije vrste voća. Samo polako. I nasporiji koraci su dovoljno brzi.

2. Najljepše se blues-a na svježem zraku

Ima li što ljepše nego probuditi se u nekom drugom gradu, kao ja prošloga tjedna u suncem okupanom Omišu i shvatiti da nas priroda voli gdje god mi krenuli i gdje god došli? Za mene nema. Jutra su zaista najljepša, zato sam dalmatinsko jutro iskoristila za 30 minuta sebe. To je moja jutarnja doza buđenja. Uma, duha ali i tijela. Meditacija u kombinaciji sa nekoliko vježbi joge ono je što me nosi kroz dan. A ne mogu vam opisati čaroliju koja me zatekla na potpuno praznoj plaži koja se nalazila nekoliko koraka od apartmana u kojem sam boravila. Tišina. Baš ona duboka tišina. Uzdah i izdah. I pogled ka krošnjama presvučenim šarenim bojama. Šumi jesen. Divota. No, kada nisam na putu ( i kada uza sebe imam svoje najdraže tenisice) svoje melankolične dane volim ispuniti u Coca-Cola aktivnim zonama koje potiču vježbanje na otvorenom. Stoga nema izlika da bezvoljna ostanem na kauču. Više možete pročitati u mom tekstu Radost je ta koja potice na akciju te na stranici pokretzaradost 

3. Opusti se, ne traje sivilo zauvijek

Nisu sva jesenska jutra sunčana. Čak naprotiv, više ih je sivih i mračnih, pa se takvih jutara i teže dižem iz kreveta. No, kada sam na putu nemam tu privilegiju ostati u svom krevetu jer koferi ipak čekaju. Vrijeme je da se krene. Opet sam u Zagrebu. Dočekala me poznata zagrebačka magla. Potpuno sivilo. Skoro pa ništica. Hladno. Prehladno. Bolje ne pitajte. Ipak koračat se mora, govorim si dok namještam potonulu i kišom okupanu lađu od frizure. Bezvoljnost. Tuga. Oktobarski blues možda i svira ali ga nekako ne čujem jer sam fokusirana na sitnice koje me najednom smetaju. Gdje su te boje? Gdje je glazba? Ništa ne čujem. Ali i to prođe, uvijek prođe. Otpusti i opusti. Ne traje sivilo zauvijek.

Ovo je samo deo teksta. Ceo tekst možete pročitati na ingriddivkovic.com/2016/10/ima-li-zivota-dok-svira-oktobarski-blues