"Kuvaj", opredjeljenje od malih nogu a ne imperativ

U sklopu akcije Coca-Cola Bloggers Network Adria blogerka Dajana Šipraga Zlojutro je napisala tekst “Kuvaj”, opredjeljenje od malih nogu a ne imperativ Moja baba je bila Slavonka. Znate ona, the Baba. Bila je ona još svašta ali to slavonsko porijeklo, koje je bilo primarno u odnosu na ličko, je uvijek ponosno isticala. Ličko kao oličenje snage nikle na kamenjaru, a slavonsko snage nikle na tijestu.

U sklopu akcije Coca-Cola Bloggers Network Adria blogerka Dajana Šipraga Zlojutro je napisala tekst:

“Kuvaj”, opredjeljenje od malih nogu a ne imperativ

Moja baba je bila Slavonka. Znate ona, the Baba. Bila je ona još svašta ali to slavonsko porijeklo, koje je bilo primarno u odnosu na ličko, je uvijek ponosno isticala. Ličko kao oličenje snage nikle na kamenjaru, a slavonsko snage nikle na tijestu.

I to tijestu od bijelog brašna, da prostite. Ne mogu ga dijeliti na sitna zrnca, ali bez tog bijelog brašna ja ne mogu zamisliti život baš zbog babe.

Baba je pita. Baba je i keks. Baba je štrudla.

Dobro, nije baba  ali meni je to sve značila. To sve nešto mirišljavo, mekano i ukusno.

Kad sam bila mala, dopuštala mi je da sa njom razvlačim pitu. Ona bi je umjesila, pa bi rukama, ne oklagijom, razvukla koru za pitu preko cijelog stola. Ja bih dobijala poseban dio tijesta da mu istjerujem dušu, gnječim i razvlačim. Da se „igram se babe" :)

Kasnije mi je davala krajeve da pomalo tanjim i razvlačim.

A keks? Keks je, ustvari, bakin kolač. Imala je baba posebnu keksaru kako je ona zvala. A to je u stvari neka vrsta primitivnog kalupa za keks u koji bi se ubacile dvije kuglice tijesta i onda bi se ona stavila na šporet (onaj na drva, naravno), i dva keksa bi bila gotova za nekih pola minute kad bi se ugrijala.

Ja sam kao mala redovno jela sirovo tijesto.

I kako ja danas da protjeram tijesto iz svog jelovnika? To bi bilo kao da tjeram babu iz života.

Ne govorim ni da je zdravo, ni neophodno ali meni znači sjećanje na djetinjstvo, na gnječenje, razvlačenje, slobodu i uživanje.

Baba bi obično pored kore za pitu razvukla i neku priču. Nešto o svojoj braći ili stričevima iz Like. O mom pradjedu koji je bio rudar u Americi jedno vrijeme. O tom kako je bila u logoru. O svemu i svačemu. O onom što pedagoške knjige možda i ne proporučuju a psihološke se čak i zgražaju. Za mene je to učestovanje u pripremanju hrane, u ovom slučaju tijesta na koje je baba bila ponosna, bilo nešto posebno. Danas se kore imaju za kupiti, slatkiša na izvoz a babe nema...

Ovo je samo deo teksta. Ceo tekst možete pročitati na karadara.net/kuvaj-opredjeljenje-od-malih-nogu-a-ne-imperativ